(Kako se kalio humor)
Udbašević
najmlađi se izuzetno polako kretao ka svom poslu. U sebi je odbrojavao svaki
sekund kojim je bliži vikendu, iako je bio svestan činjenice da je tek
ponedeljak i da mu radna nedelja faktički još nije počela. Mrzeo je svaki svoj
korak koji je pravio prema firmi i proklinjao sebe što je ikad pristao da radi
tu gde je. Prisećao se romantičarskih priča svojih oca i dede kojima su ga
privoljavali da nastavi porodičnu tradiciju.
Udbašević najstariji je bio činovnik službe Državne
bezbednosti. Jednom, negde s početka 70.-ih, su od svojih stalnih doušnika
dobili dojavu da se u bašti jednog hotela u samom centru grada nalaze trojica
upadljivo podgojenih turista iz Nemačke. Dobio je zadatak da ode tamo i sedne
za sto pored njih, te da čuje da ne kuju kakvu protivdržavnu zaveru. On je tada
bio mlad službenik i sa ushićenjem je prihvatio taj zadatak, prvi tako
odgovoran, međunarodni, u njegovoj karijeri. Tek kada je stigao i seo za prazan
sto tik uz njih koji su mu ostavili konobari, shvatio je da su i on i njegov
nadređeni prevideli jednu stvar – da bi za takav zadatak bilo vrlo poželjno
znati nemački. On, naravno, nije znao ni da ga bekne. Sedeo je i posmatrao kako ova trojica proždiru
kobasice i piju točeno pivo, nešto pričaju opušteno i smeju se naglas. Kada se
vratio, javio se nadređenom na raport i pošto nije mogao da kaže da ništa nije
uradio jer ne zna nemački, podneo je raport u kojem je rekao da ih je slušao
kako pričaju o odličnoj razvijenosti Jugoslavije, kako su konstatovali da je to
socijalističko samoupravljanje odlična stvar i da bi bilo pametno predložiti
njihovim političarima u Nemačkoj da probaju i oni da urede zemlju na taj način.
Pošto je nadređeni očekivao još, s obzirom da se tamo zadržao nekoliko sati,
Udbašević najstariji reče da su onda pričali o dužini kurčina koje imaju
Jugosloveni, da su duže u proseku za ceo glavić od kitica koje imaju Nemci i da
je to poznato, te se stoga Nemice intenzivno jebu sa svim Jugoslovenima koji
idu u Nemačku na privremeni rad. Nadređeni bi zadovljan ovime što je čuo, onda
ustade, raskopča pantalone, izvadi kitu iz gaća, malo je nadrka a onda šakom
prekri glavić, pa reče „Piii, pa ako im je ovolicni i treba da im jebemo žene
onda.“. Malo zbog toga što je želeo da promeni temu da ne bi bio uhvaćen u
laži, a malo više zbog toga da bi prekinuo neprijatnost koju je osećao zbog
prisustva golog penisa svog nadrećenog tačno ispred njega, Udbašević ispriča
vic o 3 debela Nemca koji je smislio na putu nazad do kancelarije. Nadređeni se
poče grohotom smejati i reče da nije znao ranije za taj vic. Kada je čuo da je
taj vic smislio Udbašević, priđe i glasno se smejući zagrli ga. Udbašević oseti
pomešana osećanja zadovoljstva zbog toga što je njegov vic smešan nadređenom i
neprijatnosti jer je sve vreme osećao kako mu butinu buši penis u erekciji koji
je virio iz pantalona njegovog nadređenog. Sutra ujutru vic je bio hit u svim
pričama na ulicama širom bivše Jugoslavije. Kao nagradu za svoj vic, Udbašević
najstariji je premešten u Štab za javni moral i psihičko zdravlje. Štab se
nalazio u ogromnom podrumu zgrade Državne bezbednosti, a činili su ga jedan
veliki, masivni, okrugli sto i četvorica
činovnika srednjih godina koji su zamišljeni pokušavali da smisle neke
šale. On se vrlo brzo nametnuo kao lider štaba. Komunistička partija je
smatrala da je smeh jako bitan faktor zadovoljstva naroda sistemom, te je stoga
pristajala na skoro sve zahteve koje su tražili, sve u svrhu veće produktvnosti
i boljeg kvaliteta humora. Tako su im dozvolili da svaki dan dobiju flašu
rakije, kako bi u boljoj atmosferi stvarali. Kurir Petar koji im je donosio
poštu dole mu je poslužio kao inspiracija za sledeći vic. Petar je bio izuzetno
niskog rasta i nedovoljno razvijen, te su ga od mila zvali Perica. Vic sa
Pericom, nestašnim osnovcem koji ima zadatak da napiše 3 rečenice za domaći je
postigao još veći uspeh od vica o 3 debela Nemca. Ubrzo počeše da se ređaju
vicevi o Perici, koji dobi status neznanog junaka u narodu. Pošto Udbašević u
Državnu bezbednost nije došao da piskara viceve, nego da bije ljude, tražio je
da ga puste da ispituje ljude makar jednom nedeljno. Naravno, prihvatili su. Rezultati
koje je štab pokazivao je iziskivao da svake godine zaposle bar po jednog novog
radnika. Kako je vreme prolazilo, njegov organizam je postajao otporniji prema
alkoholu, pa su im na kraju dozvoljavali da svaki dan dobiju 12 flaša rakije,
na njih dvanaestoricu koliko ih je tada radilo. Veća količina alkohola je
uzrokovala bolju produktivnost, ali i veču količinu nagomilanog besa, pa je
njegovo radno vreme prolazilo tako što smisli jedan vic, pa ode gore na sprat u
kancelariju da ovošti od batina nekog kosijanera koji je naškrabao grafit „Led
zeppelin“, pa pošto je izbacio višak energije, opet siđe u podrum da popije
koju i smisli neku pošalicu. Zbog zasluga na poslu, služba je u međuvremenu
prihvatila da zaposli i njegovog sina Udbaševića srednjeg. Udbašević srednji
nije bio toliko duhovit kao otac mu, ali je bio jako preduzimljiv. On je
zaključio da monotonija kod dece izaziva dokonost, a dokonost je jedan od
najvećih bušača sistema. Stoga je on inicirao da se sezonski u opticaj puštaju
igre koje su deci zanimljive, ali vremenski taman toliko dugo da im ne dosade.
Na zidu štaba okačen je kalendar sa rasporedom aktivnosti, te se stoga znalo
tačno od kad do kad je koja aktivnost na meniju. Recimo, sredinom maja je
kretala sezona klikera. Preko filijala štabova u svakoj od republika SFRJ, pa
onda preko mesnih štabova, samo su se jedno jutro pojavljivali klikeri u svim
radnjama, u svim pričama, na svim poljanama. Nikome od građana nije bilo jasno
kako, ali su isti dan počinjale sezone klikera i u Splitu i u Šapcu i u Bitolju
i svim drugim mestima širom Jugoslavije. Taman da deci ne dosadi, posle jedno
10 dana, prekidana je sezona klikera i pojavljivale su se druge zanimacije kao
Klik-klak, tenis nogama, lopova i žandara, limuna i narandže, Partizana i
Nemaca... Jako se vodilo računa o tome da li neko od dece instistira na tome da
stalno bude Nemac. U takvom slučaju bi se išlo direktno u školu i posle 2 rečenice
lice u lice sa učiteljicom ili nekim nastavnikom, to dete bi odmah sutradan
dobilo keca iz nekog predmeta, što bi uzrokovalo kaznu od strane roditelja u
vidu kućnog pritvora, a time bi se onaj koji vrši loš uticaj na omladinu
odvojio od druge dece na neko vreme. Kada bi ponovo dobio dozvolu da izađe da
se igra, bio bi predmet podsmeha drugoj deci, pa njegov loš uticaj više nije
imao toliku vrednost. Onda u modu uđoše opet vicevi sa Mujom i Hasom, iliti
Mujom i Suljom, ako je vic bio za bosansko tržište. Te viceve su smišljali i
štab u Beogradu i štab u Sarajevu, koji je proširen u međuvremenu. Razlika je
jedina bila, što su u vicevima koji su smišljeni u Sarajevu, Mujo i Suljo bili
duhoviti momci koji znaju da do'akaju jedan drugome ili nekom drugom, dok su u
vicevima smišljenim u Beogradu oni na kraju uvek bili glupi. Štab u Sarajevu je
imao veliki uticaj na muzičku industriju, pa su, zarad mira u državi, iz
njihove kuhinje forsirana takva melanholična govna kao recimo Plavi orkestar,
Valentino, Crvena jabuka i slično, da široke mase ne bi primetile bendove koji
su bili opasni po omladinu, a koji su bili okupljeni pod zajedničkim pokretom
„Novi talas“.
Štab u međuvremenu bi preimenovan u Odeljenje za psihičko
zdravlje, jer je javni moral skoro iščezao kao kategorija, a padom komunističke
partije i dolaskom socijalista Odeljenje posta država u državi. Smišljali su
viceve i protiv opozicije i aktuelne vlasti i policije i naroda. Kako su imali
jaku struju bivših Udbaša koji su ih držali, nisu jebali nikoga 2%, a vlast ih
je držala, jer niko nije imao muda da se uhvati u koštac sa jezgorm bivše Udbe.
Vicevi su bili sve suroviji, muzika sve kičastija, što je uzrokovalo odgovor u
vidu još boljeg rokenrola, a Odeljenje nije htelo da gasi rokenrol baš iz razloga
što nikome nisu hteli da daju do bude bez protivstruje. Nikome sem sebi. Dolaskom
demokrata 2000. godine Udbašević najstariji se šlogirao i zauvek povukao iz
službe, Udbašević srednji je ostao pasivno u službi, ali je novopridošla vlast
učinila nezamislivo – prekinula je neograničeno finansiranje projekata Odeljenja,
ugasila rokenrol, a u Odeljenje zaposlila gomilu svojih partijskih kadrova,
koji su se mentalno razvili negde na nivou poluporemećenog južnoafričkog mrmota
visokog. Tako je taj period vratio u modu neke visokointeligentne fore koje
deca koriste u 3. razredu osnovne, ali ih zaborave već u 4., tipa :
„Koliko je sati?- Prdni pa uvati“,
„Reci osam. – Na kurcu te nosam“
„Koliko je 100 i 100? –Dvesta.
– Pojedeš govno smesta“.
Na ime starih zasluga
Udbaševića najstarijeg i Udbaševića srednjeg, primljen je u službu i Udbašević
najmlađi, koji je smisao za humor povukao na dedu. On je hteo da upiše neki
menadžment, ali je na izuzetno dugo instistiranje dede i oca ipak posustao i
prihvatio njihov predlog da radi u službi Državne bezbednosti.
Taman je započeo sa par uspešnih viceva sa cigom kod doktora,
kad je došla nova vlast i zaključila da je on ipak korisniji u drugom
„informatičkom“ odeljenju. Zaključili su da će se vicevi pisati sami od sebe
sada kad postoji matrica, uostalom uskoro će početi sa emitovanjem nova serija
koju je režirao Siniša Pavić, što je unapred proglašeno za smešno, a njegovo
ime se rimuje sa piša, a prezime sa glavić, tako da se vrcavi humor nameće sam
od sebe.
I tako, Udbašević najmlađi konačno stiže na svoj posao, upali
računar, ode na jedan od posećenijih sajtova, pročita vest o tome kako je 90
mladih lekara u poslednjih mesec dana otišlo u inostranstvo, povrati u svoju
kesu za povraćanje koja mu stoji pored stola, ulogova se na jedan od sajtova
pod imenom Branislava i poče da kucka „Svaka čast našem velikom vođi, svojim samopregornim
radom za samo mesec dana je uspeo da smanji nezaposlenost u oblasti medicine za
90 ljudi...“
Vlajko Zmajovni
0 komentara:
Постави коментар