Drug na drumu


"E kosti ću ostaviti ovde pored druma. Ima li neko da stane, srce vam stalo, majke vam ga nabijem nesolidarne. Vidi, prođe i ovaj. Pa stani, vidiš da držim palac, šta misliš što sam ga izbacio?! Ma ne vredi, neće niko da stane. K'o da sam rogat." - pričam ovo sam sebi, poput nekog ludaka. Stojim tri čuke pored puta, prošlo je milion automobila, kamiona al' neće niko da stane. Ne vredi, nisam žensko. I posle se te žene bune, žale se na neku diskriminaciju. A ovo, šta je ovo? Ovo nije diskriminacija?! Kome ja da se požalim zbog toga? Kojoj organizaciji ja da se obratim? Sa koje televizije da zaurlam na ovu nepravdu?

Napokon stade kamion, samo što se ne raspadne. Vidi se da se koristi još od vremena kad je Noje krstario svetom u sanduku.

-Majstore, je l' može do Beograda?
-Ne može. Može do Jarka, ja tamo skrećem u Mitrovicu, pa ako ti odgovara upadaj.
-Odgovara, daj šta daš, samo da se pomerim sa ovog mesta.
-Upadaj. Drmni jače ta vrata kad zatvaraš, slobodno drmni. Inače u prvoj krivini imaš izlaz.

Drmnem ja vrata, zahvalim se majstoru kao što je red i krenemo. Nakon pređenih sto metara vidim ja da nešto nije u redu. Kamion šeta levo-desno po putu. Kad kad sam pogledao, frapirao sam se. Majstor se zablentavio u neki papir, piskara nešto hemijskom i zadubio se kao osnovac na kontrolnom! On računa! Čovek nešto računa, desnom rukom piskara neke brojke, nešto oduzima a levom rukom pridržava volan i s' vremena na vreme baci pogled ispred sebe. Napisao neki četvorocifreni broj, ispod njega takođe četvorocifreni broj, podvukao crtu, jedan piše, jedan pamti... Lepo vidim da je vrag odneo šalu, bacim pogled na taj papir, brzo izračunam i saopštim majstoru rezultat. Ovo stvarno nije bilo teško izračunati bar ako imaš četiri razreda osnovne.

-Je l' taj rezultat?
-Jeste majstore, života mi. Sto posto!
-Aaa, pa ja to moram da proverim. Triput meri jednom seci.
-Ma nema potrebe za tim, tačno je, ja garantujem.

Ne vredi, hoće čovek da proveri. Jaoj majko moja, pa neće li valjda opet on da računa, ispravićemo neku krivinu. Ali onda je usledio novi šok. Majstor vadi digitron, ukucava brojeve, gleda koji je rezultat.
-Bravo momčino, bravo. Tačan je rezultat.

-Što majstore odma' nisi izračunao uz pomoć tog digitrona?
-Zaboravio sam da ga imam. Napio sam se sinoć ko guzica, sad mi mozak slabije radi.

E do jaja. Pored svega, on je još i pijan.

-Šta si to, majstore, računao, ako smem da pitam?
- Proveravam koliko će banda sad da mi odbije od plate. Znaš li ti kolika je moja plata? Ne znaš? Evo vidi!

Poteže za nekim papirima i dade mi da pogledam koliko je kinte primio na kraju meseca i koliko su mu odbili od plate zbog nekog manjka ili viška mleka, nisam ga baš najbolje razumeo. Potom sam odgovarao na pitanja ovog ludog ali simpatičnog kamiondžije. Vidi se da je duša od čoveka. Klasična pitanja: odakle sam, šta radim, čime se bavim, prcam li šta, kakve ženske volim... Uglavnom se vodila priča oko žena. Onda mi se jadao kako još nijednu iz Srema nije konzumirao, ali da ima u planu jer se nameračio na seljanku iz Hrtkovaca.

- Nego momak, je l' voliš ti onaj slatki jogurt, voćni jogurt?
-Pa ono, šta znam...
-Imam ja ovde tih slatkih i običnih jogurta koliko ti duša ište. Koji hoćeš? 'Ajde bre, nemoj da se stidiš!
-Daj taj slatki, taj voćni jogurt.
-Pametno. Taj je dobar za seks.

Možda je taj voćni jogurt stvarno dobar za potenciju, ali u ovom slučaju je bio potencijalna opasnost, potencijalni uzrok tragedije. Usledilo je još jedno useravanje od straha za svoj lični život. A razlog tog useravanja je bio taj što se voćni jogurt nalazio iza majstorovog sedišta. Majstor se podigao, okrenuo se i počeo da trkeljiše i da traži ovo ovaj proizvod, opet levom rukom pridržavajući volan, čisto onako, reda radi. Istina, jeste jednom, na momenat, bacio preko ramena pogled na drum. Dok je kamion krivudao u cik-cak, vozači koji su išli u susret i uplašeno svirali, mogli su da vide kroz šoferšajbnu kamiona samo bulju ovog šofera. Jebo me voćni jogurt! Napokon je našao to govno, dao mi ga i uspostavo kontrolu nad vozilom. Onda smo obišli neka sela da ovaj genije pokupi uzorke mleka, pričali o stvarima o kojima se samo sa kamiondžijama može pričati: kafane, konobarice, autostoperke, pevaljke, estradne umetnice, pijanstva... Taj završni deo zajedničkog puta protekao je bez brige za život. Poželeo mi srećan put, ja mu odpozdravio i tu se raziđemo.

Zatim sam se opet bacio u stopiranje. Jedno dobrih sat vremena sam se nervirao jer opet niko nije hteo da mi stane. Stao je jedan lik ali ide za Rumu - ne odgovara, teraj dalje. Onda su mi neki bilmezi pokazali srednji prst iz crvenog juga valjevske registracije. Onda mi stane neki lik, naravno kamiondžija. Samo što je sad kamion bio neki nov, moderan, čist.

-Je l' može za Beograd?
-Može.

U toku ove vožnje i nije bilo nekih zanimljivih stvari. Nije bilo situacija opasnih po život. Nije bilo ni priče o ženama, o tome u kojoj kafani radi "dobra" konobarica, o seksualnim poduhvatima, o seksualnim fantazijama, o tome sa kojom poznatom pevačicom, glumicom, voditeljkom (ali uglavnom pevačicom) bi najradije opštili, ali smo zato ekspresno stigli.

Коментари