Studija o Spasitelju






Debela je žena zapevala


S obzirom na to u kakvim se problemima nalazimo, da nas vrtlog čemera nosi u tri lepe pičke materine i da smo u fekalijama do članaka (to nije dobro, imajući u vidu da su nas naglavačke zamočili u govna), vreme je da se preduzmu krajnje mere. A krajnje mere podrazumevaju i ljude od krajnosti. Što su dani i godine odmicale, važilo je ubeđenje da iz čabra može da nas vadi samo neko poput Ilije Čvorovića. Ne neko, već samo i isključivo on. Beskompromisan, požrtvovan, pošten, častan, čovek sa stavom, koji ne žali ni sebe, ni svoju porodicu, ni svoj posao, ni svoje pare, ni zdravlje, ništa, samo da bi odbranio svoje ideale, spreman da za svoje ideje, svoju otadžbinu i svoje verovanje da i svoj život. I svoj i tuđi. Dani su prolazili, godine su se množile kao inflacija, a horda tupih ološa se toliko nagomilala i osilila da ni Ilija ne pomaže. On pred ruljom ujedinjenom u koalicije deluje nemoćno k'o penis u stogodišnja starca. Veće su se zveri nakotile od onih sa kojima se Ilija rvao, a, kad se bolje sagleda, ni njih nije uspeo da savlada. Pa kako će onda ove? Njegov lik ne uliva nikakvo poverenje da može doneti bolje dane i da može rasturiti ovu bandu a, kao što to često biva, zla vremena pokažu i loše osobine ljudi. Tako se ukazaše i loše osobine Ilijine.


Toliko je surova ova današnja realnost da čoveku preostaje samo jedno, a to su dve stvari - ili most, ili pištolj ili konopac. Jer ako ni Ilija više ne pomaže, ako ni on ne može da stane u kraj imperijalističkim banditima koji izedoše sve k'o na daći, gore neg' termiti, ako ni njegov karakter nije toliko čvrst da može da odoli i da se odbrani od rđe kojom se nagrizaju ljudi u ova rđava vremena, onda smrt deluje zaista kao jedini izlaz. Možda čak i kao pobeda nad ološem. Ako se pred ovim vrtlogom čemera povije i Ilija, to definitivno znači da je došlo vreme da se obelodani teška istina - riknula je nada, i to nije blam reći. Nada kao prodavanje muda za bubrege, nada kao obmanjivanje i kao prstenac koji nam uvaljuju pre izbora ne bi li dali glas na izborima. Ta nada, ne Nada Blam. Ona još nije riknula. Ima li nešto čemu možemo da se nadamo ako vremena u kojem živimo ruše mit o Iliji Čvoroviću kao čoveku koji ne dozvoljava da "oni" pobede dok god je on živ?A Ilija će biti večno živ. Ali koji moj đoku mi imamo od toga ako ni on više nije prepreka neprijatelju da odnese sigurnu pobedu? Ako se ispostavi da su oni uveliko pobedili i to sa petardom razlike i pored toga što je on živ?


Ima nešto čemu bi mogli da se nadamo. Eto, nada još nije riknula. Ali, ako ovog keca iz rukava ne iskoristimo, riknuće definitivno. Krajnost u kojoj živimo zahteva čoveka od krajnosti. A ako Ilija nije dovoljno veliki čovek krajnosti, onda je to njegov brat blizanac. Đura. Čvorović Đura. Kakav je to čovek? Zajeban. I to baš zajeban. Nema zajebanijeg. A baš takav nam treba.

Ko bi mog'o debeloj ženi zapušiti usta?

Na istorijsku pozornicu Đura stupa onda kada Ilija ne može da izađe sam na kraj sa problemima koji su se strovalili na njega i kada oseti da je previše slab za imperijalističku bandu koja se ustremila, kako na njega, tako na čitavu državu, pa i svet. Tada se Ilija pokazao kao slab i nemoćan pred neprijateljem. A nakotile su se zveri gore i veće i krvoločnije nego prethodne, gore i ružnije, kao da su mutirane Od zla oca i još gore majke, stida nemaju za sram ne znaju. Iz oka bi ukrali, očev bubreg unapred potrošili, sestru bi na štajgu posadili, samo kad bi znali da bi imala veliki promet. To je jedna od stvari koje potvrđuju pravilo da zla vremena otrkiju i loše osobine ljudi i sve slabosti koje oni imaju, a imaju ih svi. Tačnije, skoro svi. Đura ih nema. Ilijina mana je slabost, preterano filozofiranje, odsustvo osećaja za pravovremenu akciju i oklevanje u zadavanju razornog i konačnog udarca protivniku. Za današnje uslove previše kenja a vremena je sve manje te se nema kad čekati da se on smisli i dogovori sam sa sobom šta mu je činiti. Pasivnost i defanzivna taktika čekanja ne pije vodu, jedino nas vadi blickrig. Pored toga, postoji i osnovana sumnja da se celokupna Ilijina borba svodi na ličnu promociju, da je on vodi zarad sebe samoga, sa ciljem da nekome skrene pažnju na svoj rad, zanemarujući tako opšte dobro i stavljajući sebe u prvi plan, sve u svrhe toga da se nekome dopadne, nekome ko će ga se setiti za Dan Bezbednosti. Činjenica je da je da je bilo koji ministar sadašnji sto puta gori i podmukliji i od samog


Jakovljevića. Jakovljević za bilo kojeg funkcionera ili stranačkog pripadnika predstavlja najobičniji mačiji kašalj, luk i vodu, pičkin dim i netalentovanog amatera, oličenje dobrote i poštenja i najobičnije nevinašce, poput novorođenčeta. A ako nije mogao sam da izađe na kraj sa Jakovljevićem i njegovom ekipom, sa ovom današnjom klapom tek ne bi mogao.


Otkud taj čovek?

Sve je počelo kada je Ilija pozvan na informativni razgovor u vezi njegovog podstanara, Petra Marka Jakovljevića, tog dvoimenog podstanara. Informativni razgovor, kao i svaki informativni razgovor koji se vodi sa domaćim organima reda, uzdrma čoveka, uznemiri ga i izbaci iz stroja. Pogotovo ako je on već pre toga zbog informstvari robijao dve godine. Međutim, nije informativni razgovor bio toliki problem koliko činjenica o kojoj pre toga nije ni razmišljao drug Ilija - ko je, u stvari, njegovo podstanar? "Odakle mu pare da živi", s pravom pita Ilija. I od kad se to milicija interesovala za dobrog i poštenog čoveka, pita se drug Čvorović,. S pravom, naravno, punim k'o bolnička čekaonica. Jer, zaista, što bi se milicija interesovala za dobrog i poštenog čoveka? To nije bivalo nikada, niti će da bude. A, uz to, podstanar se vratio iz Pariza. Zapadna Evropa - neprijatelj. Čista logika. A protiv neprijatelja se čovek bori. Slabići se povlače pred neprijateljem, ali Ilija ne. Upoznat sa nesposobnošću i idiotizmom koji često idu uz narodnu miliciju, a sama činjenica da je ta ista milicija hapsila i poslala na robiju čestitog druga Iliju govori u prilog da ova dva epiteta uglavnom stoje uz organ reda i poredka, Ilija rešava da se sam suprotstavi stranim agentima, plaćenicima i domaćim izdajnicima.

-"Slušaj ti! Živeo sam kao pošten čovek i umreću kao pošten! Treba sutra ime da mi se vuče po novinama kad se dozna da je iz ove kuće rušio državu." - obrazložio je Ilija razlog za upuštanje u borbu sa neprijateljima države, naroda, otačestva i jednakosti svojoj ženi Danici.


Prva akcija je bila špijuniranje Jakovljevića i njegove špijunsko-terorističke grupe kada su bili u jednom stanu na Dorćolu. Tu je prikupio prve podatke sa terena. Potom je zvao telefonom i kvario poslovne planove podstanaru, njegovoj švalerki i prijateljici, novinarki, pravio probleme na poslu, telefonirajući njenom direktoru i napominjajući mu da obrati pažnju na nju, špijunirao ekipu na bazenu hotela odakle su ga izbacili itd. A potom je došao odgovor neprijatelja - Iliju su počeli da uznemiravaju telefonom.


Tu je Ilija poklekao. Shvatio je, nakon drugog uzastopnog telefonskog poziva od strane Jakovljevića, koji je u slušalicu govorio preko džempera pokušavajući tako da izmeni glas, da sam ne može izaći kao pobednik iz ove borbe.

-"Njega su za sve spremali, izuzev za mene. E, pa, nosićemo se, prijatelju moj, pa ko kome dođe glave. Nisam ni ja sam na ovome svetu!" - bile su reči druga Ilije Čvorovića koje su bile najava, takozvana uvertira za ulazak na scenu naše jedine nade, nikako blama, Đure Čvorovića, najava početka ljute borbe do istrebljenja sa neprijateljskim bandama. Kad Ilija zove nekog u pomoć, da se zaključiti da je taj neko i te kako opasniji igrač od samog Ilije, ma koliko to nekome neverovatno zvučalo. Jer da nije, ne bi on služio Iliji kao džoker, kao kec iz rukava, kao najveće oružje, jedina nada i ključni faktor pobede nad agresorima i glavni faktor mira - jer nema tog ko bi pravio probleme i bio nemiran pred Đurom.

Ko je taj čovek?


Đura je Ilijin brat blizanac, sličan njemu kao jaje jajetu, što se tiče izgleda. Po karakteru je mnogo podobniji, stabilniji, čvršći i nepopustljiviji. Čovek je od akcije. Brzo misli, još brže dejstvuje. Kada ga je Ilija nazvao, on je odmah stigao, shvativši po glasu svog brata blizanca da nešto nije u redu. Kada je došao kod njega, zatekao ga je svog izubijanog jer je, malo pre Đurinog dolaska, Iliju sačekao neprijateljski automobil ispred samoposluge i mučki ga udario, s boka. Neprijateljstva su uzela maha, Ilija je predosetio šta mu se sprema i, s obzirom na opremljenost, jačinu i organizovanost neprijatelja i svestan svojih potencijala, on je morao da pribegne krajnjim sredstvima - Đuri.

Ako je Ilija oličenje poštenja, časti, čojstva, junaštva, patriotizma, humanizma, inteligencije, borbenosti, hrabrosti i svih ostalih vrlina koje postoje na ovoj planeti, njegov brat nije oličenje, već lično tvorac svih tih osobina, čovek koji ih je definisao i dao im značenje. To čak i nije čovek, to je institucija. To je čovek kojeg bi svako voleo da ima za brata, prijatelja, pobratima, kuma, a za neprijatelja ga ne bi poželeo ni sam đavo. Sama njegova pojava uliva neverovatno strahopoštovanje od kojeg se čovek skameni, drhti kao prut, prebledi i na kraju se usere se u gaće. Reči njegove snajke, Danice Čvorović, dodatno opisuju o kakvoj se ljudskoj veličini radi i ukazuju na to da Ilija može izaći kao pobednik samo ako u borbu uvede u Đuru, a to je nešto od čega su i u Beloj Kući najviše strahovali:

-"Đuro, sedi, ti si pametan čovek, pomozi mu, Đuro, reci mu šta da radi."

Iz ovih reči se da zaključiti šta za njenog muža predstavlja njegov brat - svetlost na kraju tunela.


Kakav je to čovek?


Đura je čovek koji bi sve učinio za svoje najbliže. Za brata pogotovo. Smatra da su telepatski vezani jedan za drugog, da se bol koji oseća jedan od braće reflektuje i odražava i na drugog, nebitno koja daljina ih deli, makar jedan bio u Nišu a drugi u Beogradu.

-"Pričaj, pričaj, čoveke, sav se oznoji" - sa nestrpljenjem i histerično se obraćao Iliji, zahtevajući da ga što pre uputi u problematiku i da mu kaže kakva je nevolja u pitanju. A ne postoji ta nevolja sa kojom Đura ne može izaći na kraj. Niti postoji neko sranje u koje se on ne bi uplitao kada je brat njegov u pitanju. Čak i kada su hapsili i slali Iliju na robiju, i Đura je išao sa njim. Sve za brata, brata ni za šta. Prvo su uhapsili Iliju a potom i Đuru. Ilija je odležao dve a Đura preko četiri godine. I ova činjenica da su Đuru uhapsili posle Ilije i da je on dobio više nego duplo robije nego njegov brat bacaju malo senku na moralnu podobnost i ispravnost Ilijinu, ma koliko to bilo teško da priznam. Kanda malo deluje da je druknuo Đuru. Svestan je toga i Đura, nije Đura blesav, zna on i da su trojke osnovne jedinice diverzantskih grupa, i da CIA plaća ručkove na vodi i večeri u pozorištu neprijateljima, i da ubistvo u lovu ne podleže krivičnom zakonu, pa tako i ovo naslućuje. Kada mu je Ilija ispričao da su ga zvali na informativni razgovor, prvo šta je pitao bilo je: " Jesu li mene šta pominjali?" - napominjajući da je takav slučaj bio i prošli put. " I onda su prvo tebe pa onda mene.". Zna sve Đura. Ali voli brata i u stanju je sve da uradi za njega. Velika je to ljudska, moralna i intelektualna gromada. Sve za brata, brata ni za šta!



Nakon celonoćnog izlaganja Ilijinog, Đura je bio vrlo uvređen jer ga buraz nije istog momenta kada je saznao protiv koga se upustio u borbu i s kim ima posla, zvao. Kada je počeo sa prekorima, oštrim osudama i postrojavanjima, Ilija koji je za to vreme postao manji od makovog zrna, sa glasom poput dečaka koji je napravio neko sranje, pokušavao je nekako da se opravda, ali mu oštar glas pun besa brata mu Đure to nije dozvoljavao, sekao je svaki njegov pokušaj da bilo šta izusti čime bi se opravdao i taj glas mu je ledio krv u žilama.

-"Šta kažeš, Đuro?", pita ga Ilija nakon izlaganja. "Ništa", odgovara mu Đura, a na ove reči Ilija se prenerazio. Po licu mu se videlo da je smrtno uplašen, jer ako ne dobije podršku svoga brata, on u ovom ljutom boju nema nikakve šanse.

-"Lepo, ništa. Šta mogu da ti kažem kad se ponašaš kao da smo krvni neprijatelji?", govori Đura, ljutito, a Ilija se uvija oko njega, pokušavajući da se opravda.

-"Pozvao si mene da e brinem o Danici i Sonji. Pa mogao si to da kažeš i mojoj ženi. I ona bi se za njih brinula. Kunemi ti se, dođe mi da odem i da te više nikadne vidim." - reči su koje dodatno objašnjavaju osnovne crte mentaliteta našeg junaka, našeg spasioca jedinog. On je uvređen, oseća se poniženo, ujeden za srce junačko. Po glasu se može naslutiti kakav je utisak ovakvo bratovo ponašanje ostavilo na njega - skoro kao istorijsko "Ne!". Ljut je strahovito na svog brata zbog toga što se usudio da njemu, osvedočenom borcu, junaku, heroju i mudadžiji, dodeli ulogu dadilje, kao da je on neki peško, Bože me sačuvaj.

-"Čekaj, umesto da si došao, razumeš, da smo se organizovali. Pa ima nas Čvorovića, majku mu jebem, da razbucamo ta govna. A, ne, ti rešio sam da vodiš svoj rat protiv imperijalističke bande" - dalje nastavlja brat bratu da drži slovo o netaktičnosti i neispravnosti poteza koje je vukao na svoju ruku. Đura ukazuje na to da ima još ljudi koji bi se uključili u borbu. Na Đurin poziv, odziv bi bio strahovit. Pogotovo danas, u ovim neprilikama u kojima živimo. Svaki obespravljen i kivan čovek ima u sebi čvorovićevsku klicu koja preti svakog časa da metastazira i izazove pandemiju sindroma Čvorović, da pokrene oluju, revoluciju i izvrši prevrat. Ne, to ne znači da Đuri treba nečija pomoć. Kada su rođaci sa decom došli da pitaju treba li braći pomoć, oni su im se zahvalili na ponuđenoj pomoći. Jer, zbilja, nema potrebe iko da pomaže Iliji kada je tu Đura, niti da pomaže Đuri samom. To samo govori koliki je autoritet naš spasilac. Gde on okom, tu mi skokom!


Na kraju održane lekcije svom bratu, Đura iz džepa vadi češalj i zalizuje kosu, dok mu Ilija, postiđen i posramljen, svestan svojih grešaka i autoriteta svog brata, čisti sako, pažljivo odstanjujući prašinu s njega, sa puno poštovanja i uvažavanja. Ta scena kada Đura vadi češalj i zalizuje kosu nagoveštava da će biti golemo sranje. To češljanje, pored dekorativnog, estetskog značaja po fizički izgled našeg junaka, ima mnogo dublji smisao. Ono odaje pripadnost Đurinu, njegovo jasno i očigledno svrstavanje na jednu stranu, njegovu pripadnost ideji direktno suprotstavljenoj onoj koju zastupaju oni koji su otpočeli rat protiv njegovog brata, njegovu višedecenijsku, tvrdu i ničim promenljivu opredeljenost za rusko govno i, isto tako, njegovu višedecenijsku, tvrdu i ničim promenljivu mržnju prema američkoj torti, njegovo nedvoumljenje i svestan i trezven izbor da korača putem koji je odredio i na koji ga je opremio onaj čija frizura mu je uzor i po ugledu na koga se češlja i oblikuje brkove, makar ga taj put odveo u bilo koji zatvor, nebitno na koliko godina i doveo ga u sukob do istrebljenja nebitno sa kakvom silom.

-"Je li, je l' ono još tamo?" - pita Đura svog brata. Koliko malo reči treba da se izgovori da bi se čoveku sledila krv u žilama. Sve je jasno. Đura od ovog trenutka preuzima komandu. Đura ulazi u igru i sve ukazuje na to da će neko debelo nastradati, da će biti udaranja po cevanicama, uvaljivanja laktova u bubrege, krampona u kolenu. Neko će da najebe, a to neće biti Đura.


"Ono" što je zakopano u šupi, to je ono sa čim u rukama Đura postaje smrtonosno oružje kojem ni jedan NATO pakt, raketni štit, Havijer Solana niti Madlen Olbrajt ne mogu ništa pod milim Bogom. Niti oni, niti bilo ko drugi. To je revolver. I što je još važnije, to je slika druga S. Vođen njegovim likom i delom, njegovom veličinom i njegovom ideologijom koja mu daje nadljudsku snagu, drug Đura postaje nerešiv problem i borba protiv njega je čista uzaludnost i gubljenje vremena, živaca, materijalnih sredstava i života. Sa pameću koju ima u glavi, drugom S. u srcu, revolverom u ruci i onol'kim mudima međ nogama, drug Đura je, komotno se može reći, nepobediv.Čak i Ilija Čvorović naspram njega liči na običnog, matorog, izlapelog i pijanog portira Viskoze iz Loznice, a ne na ljutog megdandžiju. Naspram Đure, Ilija pre liči na bostandžiju nego na megdandžiju.


Boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije drug Čvorović Đura


Istog dana je Đura stupio u akciju. Ne sutra, ne prekosutra, ne kad mu prođe plata ili kad mu spadne temperatura ispod 37, već odma'. Nakon prezentovanja skupljenog materijala i izlaganja pribavljenih informacija o neprijatelju, neko je pozvonio na vrata doma Čvorovića. Tačno je predvideo Ilija nakon onog uznemiravanja telefonom od strane podstanara. Prvo počinju da zivkaju telefonom, pa će onda da se pojave njegovi poštari, njegovi prosjaci... I tako i bi. Sumnjiv čovek, stariji, sumnjive brade koju nose umetnici i oni koji se kamufliraju u umetnike da ne bi bili sumnjivi, što je totalna nelogičnost jer nema sumnjivijih lica od umetnika, sve sama bitanga do barabe, došao je da pita za kuću familije Davidović u ulici serdar Jola. A te familije u Ilijinom komšiluku nema.

-"Došao da vidi jesi li kod kuće. E, pa videće."- u momentu zaključuje Đura, što je, zasigurno, jedna od njegovih najvećih vrlina - mozak mu brzo i tačno radi, u momentu izvodi nepogrešive, logične i tačne zaključke i istog sekunda dejstvuje. Nema greške!

-"More, jebem li ti majku! Sad ću ti ja pokazati!" - kreće na neprijateljskog špijuna kojem odmah postaje jasno s kim ima posla i počinje da beži. Naravno, Đura je potegao pištolj i pripucao, upozoravajući da će ih sve pobiti samo ako se još jedan pojavi u dvorištu. Pametnom dosta.


Ubrzo nakon uhođenja i špijuniranja, Đura je prešao na konkretne stvari. Sumnjajući da su imperijalisti likvidirali Iliju u Nišu, rešio je da preduzme konkretne mere. Uhvatio je doktora, pripadnika rušilačke bande, a potom i profesora, kojeg je onesvestio i gepekovao u svoju crvenu zastavu. U podrumu ih je isleđivao tako vešto i uspešno da su ovi sve priznali. U početku nisu hteli i pravili su se ludi. Profesor, navodno, nije znao o čemu se ovde, zapravo, radi, ko je on, ko je njegov brat, zbog čega je on u podrumu, zašto je vezan, šta je skrivio... Ali nakon argumenata koje je potegao Đura, a na koje ne bi niko mogao da ostane ravnodušan i da im odoleva duže od pola minuta, i to samo pod uslovom da je reč o najupornijem, najtvrdoglavijem i najimunijem čoveku na argumente, sve su priznali.

-"Da si bar javio zašto te nema. Načisto sam poludeo. Noćas idem za onim profesorom i sve mislim, ako ti slaka fali s glave, pobiću ih sve! Zato sam pritvorio i profesora" - sa pištoljem za pojasom Đura je saopštio ovo Iliji, koji se tad uplašio jer je smatrao da će neprijatelj dići uzbunu. I ovo baca senku na Iliju, jer, da se zaključiti, da se on mnogo tu predomišlja, taktizira i izmišlja toplu vodu. Nema se vremena za filozofiranje i teoretisanje, sad je potrebno udarati direkt u glavu, bez pardona i dvoumljenja, baš kao i Đura. Ni na koga se obazirati, nikome se sklanjati i ne čekati da banda prva povuče potez, niti čekati da neprijatelj digne uzbunu - već momentalno, bez ikakvog obzira i zaziranja ni od koga, sesti bagri za vrat. Dok je Ilija išao izokola, fotografisao, prisluškivao, pentrao se po balkonima, osmatrao dvogledom, uskakao u hladnu vodu, pritom ne uradivši ništa konkretno, Đura je gepekovao dva istaknuta člana Jakovljevićeve ekipe, odveo ih u podrum i naterao ih sve da priznaju.

-"Sve su priznali, sve su priznali. Da su plaćeni, da su organizovani, da pripremaju velike akcije."

Sad kad su raskrinkani, došao je red i na mozak operacije, Petra Marka Jakovljevića. Moralo se dejstvovati brzo i spretno, jer je podstanar dobio šifrovanu poruku da dođe u bolnicu u Njujork u posetu sinu narkomanu. Šifra, jedan kroz jedan. Samo, treba ga uhvatiti, pritisnuti i naterati ga da sve otkrije. Šta znači ta šifra, kakve su mu instrukcije, ko su mu nalogodavci, koji su ciljevi akcije... Savatali su ga u Ilijinoj rođenoj kući, kada je nasrnuo na Ilijinu rođenu ženu Danicu. Potom je isleđivanje počelo. Đura ga je stomakom ugurao u stolicu. Bukvalno je grudima, tačnije trbuhom, sam jurišao na čoveka iza kojeg stoji čitava kapitalističko-imperijalistička globalistička sila koja ima za cilj da poarči svet i pokori planetu, bez ikakvog straha za sebe i svoj život. Neće se pogrešiti ako se kaže da je Đura Čvorović svojim prsima junačkim zautavio čitavu mašineriju imperijalizma. A potom je počelo isleđivanje. I to je počelo odlično. Nakon uvodnog izlaganja, Jakovljević je pokušao da pobegne, ali ga je spretni i hitri Đura stigao, oborio i krenuo da mu iznosi argumente od kojih je ovaj pao na pod i počeo da pljuje i šiklja krv. Sve je išlo kao po loju, dok se nije umešao Ilija. Prekinuo je Đurino isleđivanje i poslao ga po profesora i doktora, da ih suoči sa podstanarom. Na rastanku je Đura izneo još koji argument a zatim upozorio brata da isprazni ceo šaržer ako ovaj pokuša opet još nešto. Iz toga se da zaključiti da je Đura nemilosrdan prema neprijatelju, a to nam treba k'o slepom oči, ili kao pubertetliji žensko.

Zašto Đura a ne Ilija?

Dalje je sve istorija. Jakovljević je uspeo da pobegne Iliji. Još jedan u nizu njegovih minusa koji se u ovoj teškoj situaciji ne mogu niti smeju tolerisati. Ali ovaj je bogami jedan od najvećih. Ko promaši prazan gol sa pola metra u zadnjoj sekundi i pritom ispusti čistu pobedu svog tima, taj zaslužuje da se stavi na klupu. Iz svega navedenog, da se zaključiti da to Đura nikada ne bi dozvolio. Ne postoji teoretska šansa da se njemu desi takav kiks i da mu pobegne glavni neprijatelj. I, najbitnija stvar. Iako je Ilija obećao Jakovljeviću da će mu Đura oprostiti što ga je tukao, tačnije, što je morao da poteže silne argumente protiv njega, u zamenu za njegovo priznanje, sasvim je sigurno da se to ne bi desilo. Jer, Đura je robijao preko četiri godine. Duplo više od Ilije. Međutim, iako Ilija za svoju robiju kaže:

-"Trebalo mi je otrežnjenje, da stanem, da razmislim, da sebi kažem: "Onaj ko te osudio, želeo ti je dobro. I ja sam mu danas zahvalan", vrlo malo verovatnoće ima u tome da bi i Đura tako nešto rekao.

Činjenica da se pojavio u tamnom odelu sa belom košuljom zakopčanom do grla, za razliku od Ilije koji je nosio svetlije odelo i tamnu košulju, nosi češalj u sakou i da se češlja po ugledu na druga S. kao i da je, prilikom vađenja slike druga S. na svetlost dana imao mnogo srećniji izraz lica, više ozaren nego izraz lica njegovog brata, ukazuju na to da je Đura i pored svih nedaća ostao dosledan svojim uverenjima, da ga i duplo duža robija nije naterala da odstupi od svojih stavova ni za jedan pedalj.Jedino je mogao postati još gnevniji prema neprijateljima koji su mu naneli toliko zla, koji su ga pokušali slomiti, ali bezuspešno. Jedino šta oni od njega mogu da očekuju to je osveta. Stoga nema on šta nikome da oprašta, već samo da ispostavlja račune i naplaćuje, i to sa debelom kamatom. Ne bi Đura tako nikada ni Jakovljeviću oprostio, iz prostog razloga što nema ni razloga da mu oprašta bilo šta, pa čak ni to što ga je tukao. I, uostalom, odakle Iliji pravo da obećava takve stvari u Đurino ime? Da li je Ilija razmišljao kakvu štetu ugledu velikog Đure može da nanese ovim neutemeljenim tvrdnjama i obećanjima bez ikakvog pokrića? A šteta može biti velika jer vazda ima fukara koje će da iskoriste takve stvari i nepromišljene i ishitrene izjave u svrhu svoje propagande i zarad nipodaštavanja, srozavanja i kaljanja i blaćenja lika i dela takvog jednog čoveka. Lako propagandna mašinerija neprijatelja može reči: "Đura će oprostiti što te je tukao", da pretvori u : "Đura se javno izvinuo Jakovljeviću zbog učinjenih zločina, priznao je krivicu i izrazio gorko kajanje zbog počinjenih nedela". Sto puta ponovljena laž postaje istina i od jedne takve persone kao što je Đura Čvorović, junaka, ponosa i dike jedine što nam je ostala, na taj način, zbog tih glupih izjava njegovog brata, mogu narodu da predstave Đuru kao nekog mlakonju, manekena i čoveka bez stava, bez pameti, bez trunke morala, da ga tako etiketiraju i oduzmu svaki kredibilitet koji on uživa u nas. A ako se to desi, ne daj Bože, možemo komotno da konstatujemo poraz, udarajući se pesnicom u glavu.


Zbog svega toga nam je potreban Đura danas. Čast Iliji, ali on sa ovima na kraj ne može izaći, a svojim metodama borbe samo će ometati onoga koji može, sme i hoće da se suprotstavi i da razjebe ovu bagru. Koji će biti kadar da potegne takve argumente da ne postoji ni jedno pitanje na koje ne može tim argumentima naći odgovor, niti postoji ličnost koja bi tim argumentima odolela i izbegla da prizna ono za šta se tereti, sumnjiči ili predpostavlja da je učinila. Nema te privatizacije, tog tendera, te krađe, otimačine, tog nameštenog konkursa za posao, tog mita i korupcije, te malverzacije, seksualnog uznemiravanja, stranog plaćeništva i domaćeg izdajništva, afere oko kufera i raznih skandala, šurovanja sa neprijateljima i podrivanja države i zabluđivanja kojeg okrivljeni ne bi priznao kada ga Đura Čvorović saslušava i kada poteže argumente.


A najveći problem je taj da li bi narod hteo Đuru? Da li narod, uopšte boli patka za sve probleme koje jedino Đura može da im reši? Da li bi ga većina prihvatila, ili bi se većina okrenula protiv njega, zbog čega bi ovaj narod bio totalno desetkovan? Da li narod ima vremena da se osvrne na poskupljenje struje i smanjenje plate, sada kada u grču sedi pred ekranom i grozničavo čeka da vidi 'oće li najveći filozof s kraja 20. i početka 21. veka dati pičke retardiranom lišaju s jutjuba? Da li uopšte želi ovaj narod nečiju pomoć? Koliki deo stanovništva smatra da mu uopšte treba pomoć? Koliko njih oseća potrebu da Đura interveniše? Da li nam je spasenje od smrti davljenjem u septičkoj jami u koju su nam glave potopili i izlaz iz bezizlazne situacije važniji ili je bitnije da vidimo situaciju kad će, posle reklamnog bloka, neka mega-zvezda da izbaci sisu na astal? I da li uošte Đura želi da nam pomogne? Ili, čak, sve nas smatra svojim najvećim neprijateljima i jedino šta bi hteo, to je da uhvati vrljiku i sve da nas bije dok rumunski ne progovorimo?

Коментари