Realan život



-Prebacuj kanal, bre, šta gledaš te gluposti?
-Emisija o kulturi, nešto o NIN-ovoj nagradi pričaju. To tebe interesuje.
-Ju, ju,ju, baš me mnogo interesuje! Sklanjaj to, počinje Sandhauzen sad. Stavila sam celu ligu tri plus, jebaću im mater švabovsku ako ne dođe!
-Izvini?
-Prebacuj!
-Dobro, dobro. Evo.
-E tako. Mogao si doneti pivo iz frižidera, a?
-Šta?
-Trk, bre, po pivo! Šta si zin'o?!
-„Šta je ovo, u pičku materinu? Da nije opet duvala lepak?“ Drži pivo. Nisam ni znao da ga ima u frižideru.
-Kupila sam. E, da, uzela sam ti crvenu iz novčanika. Za pivo i tiket.
-Pa sunce ti žarko jebem, od čega sad da platim komunalije?
-I za to me baš zabole.
-Ej, šta radiš to? Jesi ti normalna?
-Što, šta?
-Šta se dranjaš po međunožju?
-A, to. Pa mošničarim. Šta bi drugo radila dok gledam fudbal?
-Kako, majke ti, ti mošničariš kad nemaš muda?
- Vaginarim, cepidlako!
-„Ovde nešto nije u redu. Da nije došla do trodona nekako?“
-E, da. Sve hoću nešto da ti kažem, ali zaboravim. Moraš ići hitno kod lekara.
-Zašto?
-Zato što ne nalazim dlake u kadi nakon tvog tuširanja.
-Pa šta?
-Pa ništa, ali moraš urgentno kod doktora. Vidiš da nešto nije u redu.
-Nije u redu to što mi ne opada kosa?
-Da. Možda se pretvaraš u vukodlaka polako. Neću da živim s vukodlakom, znaš? A i možda si se propederisao. Neću ni s pederom da živim. Znaš?
-Ja se propederisao?
-Tako mi deluje. Ne ostavljaš dlake za sobom kad se tuširaš, kad podkresuješ bradu, niti u bilo kojoj drugoj varijanti. To mi je sumnjivo.
-Svašta.
-Sutra pravo kod lekara.
-„Da nije neko postavio skrivenu kameru, majke mu ga. Da me ne snimaju za neku televiziju? Da nisam u nekom eksperimentu, u nekom šou, u nekom projektu?! Gledaće me cela Srbija ovako zbunjenog, ne smem na ulicu izaći. Gde bi mogla biti? Da nije na ormaru?“
-Silazi dole, budalo jedna! Treba da padneš i slomiš nešto, pa da slušam posle tvoje jaukanje do beskonačnosti? Sedi tu!
-Je l' sve u redu sa tobom? Dobro se osećaš?
-Aha. A ti?
-Pa i ne baš.
-I ja sam to primetila.
-Je l'?
-Da. Ne zapišavaš dasku dok pišaš. Ja bih se zabrinula da sam na tvom mestu.
-Zaista?
-Mene zabrinjava ta pojava.
-Što? Dosadno ti je kad ne ribaš dasku i šolju?
-Ne, nego se plašim da nisi postao impotentan.
-MOLIM?!
-Samo impotentni muškarci nisu u stanju da zapišavaju dasku za wc šolju. Naučna činjenica.
-„Pa ja živim sa heroinskom zavisnicom! Koliko li je samo danas usisala heroina, majko moja mila? Koliko je već dugo na dopu? Znači, zaista je tačno da najbliži saznaju poslednji da im se član porodice drogira.“
-Definitivno ćeš morati kod doktora. Impotencija se danas leči, znaš?
-Otkud ti ta ideja da sam ja impotentan? Pa ja sam potentniji od čitavog cersko-majevičkog četničkog korpusa!
-Ja već pet dana ne osetih tu potenciju.
-Zato što krvariš međ nogama više nego oni silni buljuci Turaka koje su Karađorđe i srpski ustanici godinama sekli!
-Pih! Kakav bedan izgovor!
-Ja nisam vampir, znaš!
-Nisi ti ništa. Nisi ni za kurac. Idi u kuhinju i spremi neke sendviče.
-Idi i spremi sama.
-Molim? Bojkotuješ? Sabotiraš? Baksuziraš mi tiket?! Vuci tu debelu guzicu u kuhinju i spremaj sendivče. Visokokalorične! Nemoj da vidim neku algu ili travku u njima! Hoću čistu salamuru, tonu majoneza, kečapa ljutog i sve što ide uz to. Brže, dok nisam poludela!
-„Bože, šta me ovo snađe? Gde je artane nabavila, jebem joj panajiu? Sigurno su artani. Još sa pivom! Jaoj, šta me snađe, šta me ovo strefi, kakva kuga i pošast mi se nadviše nad kućom?!“
- E, svaka ti čast. Samo jedno poluvreme ti je trebalo da napraviš sendviče. Bravo!
-Ćuti i jedi! Nemoj da ti nabijem tu limenku u dušnik, da te zadavim, da te odrobijam!
-Snizi ton, da ti ne počupam uši sada.
-„Što joj nisam pljunuo u sendvič, jebem joj roditelje koji je tako vaspitaše.“
-E, 'ajd idi sedi za računar. Mljackaš mi nad glavom, ne mogu da se skoncentrišem na teletekst.
-Neću da drobim po tastaturi.
-Ju, ju, ju, pa on neće da drobi po tastaturi. „Neću da drobim po tastaturi“, joj, joj, joj. Po njegovoj lepoj tastaturi. Po čarobnoj tastaturici, magičnoj tastaturčici. Idi tamo i jedi, pederu jedan, kao da će biti nešto tastaturi ako par mrvica upadne u nju, kao da ćeš aktivirati nuklearnu raketu i uništiti ovu posranu planetu. E, ako nešto mrzim, onda je to sitničarenje i taj perfekcionizam, opsesivni kompulsizam, kako se taj kurac već zove!
-„Kad je krokodil stigao i do nas, kako od svih ljudi u ovoj posranoj zemlji prvo do nje dođe? Jaoj meni, sinjom kukavcu! Pa šta sve mene neće snaći u životu, jebem ti ovakav život?“
-Srolaj mi taj jedan duvan. Mogu ti reći da si sa tom muštiklom pljunuti Šeki Turković.
-A ti znaš kako izgleda Šeki Turković?
-Znam.
-Ti si videla Šekija Turkovića?
-Jesam.
-Videla si Šekija Turkovića sa muštiklom?
-Jesam.
-A gde si ga videla, života ti?
-U onim tvojim ukrštenim rečima. Uzela sam malo da ih rešavam dok sam obavljala fiziološku potrebu u kozetu.
-Jesu još tamo? Baš sam hteo da ih rešavam malo.
-To je nemoguće. Znaš, kad sam završila sa fiziološkom potrebom videla sam da nema toalet papira, pa sam morala da nađem zamenu za njega.
-I baš si morala da obrišeš guzicu mojim ukrštenim rečima?
-Pa nisam luda da u te svrhe iskoristim program za kladionicu.
-„Nadam se da će uskoro zazvoniti budilnik na telefonu i probuditi me. Nadam se da sanjam. Udariću sam sebi šamar. Da vidim da li sanjam ili mi je život postao još grozniji.“
-Vidi kretena, sam sebe udara.

Коментари